Sign In
Register
Help
Bila je nedjelja, sasvim ugodan, sunčan dan. Prije petnaest godina. Hrvati su nešto prije izabrali prvu demokratsku vlast i čekalo se 30. svibnja za njezino ustoličenje. Država se polako, ali sigurno, raspadala, a u Maksimir je dolazila Crvena zvezda. Tada možda i najbolja europska momčad, s kojom se Dinamo, iako je tjedan dana prije nelogično izgubio u Ljubljani, borio za naslov. Utakmicu koja nikada nije odigrana spominjat će se kasnije, kao početak Domovinskog rata, a gotovo će je svi svjedoci vremena proglasiti ključnom u objašnjenju hrvatskog stava. Ovdje nećete proći.
Tog proljeća među svim Hrvatima vladalo je neko blaženo jedinstvo. Kad je ondašnja zloglasna jugoslavenska milicija tukla Bad Blue Boyse po Novom Sadu ili Banjaluci, nije bila rijetkost vidjeti kojeg Dinamova španera kako skida zajapurenog supovca s ograde, riskirajući i sam udarac pendrekom...
Tog 13. svibnja 1990. kao vođa Delija u Zagreb je stigao i Željko Ražnjatović Arkan, a neki su kasnije tvrdili da je upravo ta utakmica trebala Hrvatskoj pokazati da ideja o njezinoj samostalnosti neće proći, da će nemogućnost kontroliranja situacije biti čvrst dokaz da Hrvati sami sebe ne mogu voditi. Masovne tučnjave sa zagrebačkih ulica i parkova te krvave nedjelje prebačene su na tribine. Delije su razbijali reklame i sjedala na maksimirskom jugu, provalili su na gornju tribinu i izboli noževima neke koji nisu uspjeli pobjeći, no dočekali su ih Bad Blue Boysi.
Na sjeveru je probijena ograda, većina igrača pobjegla je u svlačionicu, a na travnjaku je ostao Zvonimir Boban. Pokušavajući obraniti jednog Dinamova navijača, nasrnuo je na milicajca. Boban je tako postao predvodnik hrvatskog otpora, a Terazije su bile spremne uništiti mu karijeru. Ipak, bila je to poruka o otporu za sva vremena. Jedne sasvim posebne generacije i jednog sasvim posebnog vremena...
____________________________
http://home.pages.at...-13.05.1990.wmv
evo vam snimak od 15 minuta [24,7 MB]
MultiQuote
